<

Stelatos

Gazite nježno jer gazite po mojim snovima

29.06.2012.

Jednostavno nemožeš da biraš :::

Gdje se rodiš nemožeš da biraš :::

Puno puta nestane tvoje plodno sjeme u nekim tamnim i svjetlosnim putevima :::

Puno puta te bace na odsijaj sunca ili preplašenost povučenoga mjeseca mnogo te puta pljunu i progutaju dok te jenom neusade u centar svjeta :::

Tu traješ kao malo čudo većinom budeš izbačen radi nesporazuma skike zadovoljstva i ludila života :::

A onda postaneš ostaneš rasteš i počneš da plivaš uvrćeš se a neznaš ništa :::

Osjetiš ali neznaš pjevaš ali nečuješ igraš ali nema melodije :: Neznaš za svjetlost a polagano dišeš ::::

Bačen u hladan svjet ma koliko toplo bilo nikad nije kao tamo gdje si bio ::::

Dali si bio promašaj pijanstva ili sreće moći novca ili skike zadovoljstva do promašaja ::: Nebitno zaista nebitno ::

Tu si i sad idi dalje :::

Otvoriš oči mutno ali nešto se vidi nešto se osjeti ::: Dali je zagrljaj ili tup udarac nikad neznaš sliniš ali još nepužeš :::

Gdje se rodiš nemožeš da biraš ali si sad tu sliniš još uvjeka ali i pužeš ::

Brzo rasteš brzo sve ide brzo sve se odvija brzo sve isto ponavljaš :::

Bacaš na sunce bacaš na mjesec izbacuješ radi nesporazuma skike i zadovoljstva ludila :::

Sve se ponavlja i sve je zaista nebitno ::

Tu si i sad idi dalje ::::

03.10.2011.

Kad ti malo fali pa ti se omakne :::

Pokorno sam odlučio da sjednem i razmislim ....
Ma to sebi svako malo radim jebeno se sladim  nebulozama vlastitim
ubijam se  prošlosti do besvjesti povraćam  od saznanja šta je u budućnosti..

Da da ja sam onaj koji može da zna šta je ispred mene  prorok vlastite budućnosti  to je najgorešto se može da desi  čovjeku kada sjedi i razmišlja ...

Nema ovdje mjesta da se priča o ljubavi niti mjesta za jadanje o izgubljenome a ponajviše propuštenome momentu  sekunde koja je bila vječnost  kada mi se grlo  trzalo za vapajom da kažem
NABIJEM VAS NA KURAC SVE ...

Sada idu riječi iz vaših usta opet ona budala koja mrzi ljude opet onaj idiot koji nema svoje JA opet onaj kojem svi smetaju a zna jako dobro da su svi različiti ...

Da to sam ja i da smetaju mi svi svako na svoj način i neželim da ih popravljam što više ja samo pokušajem da ih zaboravljam da ih brišem  da jednostavno nestanem ..

Nisam ja superiorno biće niti sam ja mozak  budućnosti  da sam to nebi bio ovdje nebi bio u tami sobe nebi sjedio i pisao ovako sablasne misli  nebi djelio sranja
na papiru virtualnosti ...

Zajebo bi mnoge  prihvatio bi uslove koji daju moć jer to tako danas ide pljuvo bi riječi koje nemaju smisao nikome kao ni ovaj tekst koji se gubi u mislima vašim svakim daljnjim čitanjem ...

Nepovezano neusklađeno i nadasve prkosno pokušajem da pobjegnem da nestanem da se jednostavno skrasim u nečemu što je moje što je moj svijet ...

Jebem ja sebe vako pogubljena bez smisla koji je  nadhnuće neke tečne riječi ...

I sada počinje  budućnost neodređena već uveliko viđena  mojim očima u snovima ...

Kraj svjeta kažu MAJE :: Apokalipsa :: a ja sjedim nad vlastitom Pandorinom kutijom stisno sam je dupetom  zakovo se za nju da se nebi otvorila da nebi moj svjet vako sjeban
progutala ...

Svi imamo te kutije svi na njima sjedimo neki skaču ranije neki kasnije sve u svemu otvore se prije ili kasnije ...

Onda na kraju dolaze svi do zaključka drugi su krivi jedino sam ja budala što druge nevolim ...


Drugi su vas zajebali jedino sam ja kriv što vam to stalno govorim ..
Drugi su vam uzeli dio budućnosti jedino sam ja kriv što stalno govorim u oči koliko me jebema masa koči ..

Igramo se veselih ljudi jedan period onda tugujemo jer nam veselje pokvariše drugi ahhaha..

Patetično da bi bilo doista sve jasno ..

Neželim nikoga da dobro poznajem jer nisam sebe dovoljno dobro upoznao nisam još sebe i svoj svjet svatio ...

Ali to nas nesprečaje da se još malo igramo kiseli osmjeh zadovoljstva sreća od koje se povraća ...

Ima onih sretnih naravno da oni postoje ali nisu tu s nama oni su tamo negdi dalje igraju se po pravilima koja su samo njihova pjevaju pjesme koje im nešto znače daju uvjeka od srca malo više i malo jače ...

10.09.2011.

Rađanje ::::: malo stvorenje u svjetu velikih ......

Jutro je tako mi se dere na uho čudo tehnike mala plastična kockica puna pizdarija i drečav zvuk ispušta :::

Wake up

Grab a brush and put a little makeup

Hide the scars to fade away the shake up

Hide the scars to fade away the shake

Why'd you leave the keys up on the table

Here you go create another fable

Polagano otvaram oči i to me uvjek podsjeća kao na rođenje kojega nikada nisam bio svjestan a ponavlja se već 28 ljeta ....

I kao tada tako i svakoga jutra sam gledao prema svjetu ispred sebe i nije mi se nikada sviđalo to što je ispred mene eh daje da ostanem još malo da se valjam u utrobi majčinoj u utrobi svoga kreveta siguran i bez briga .

Međutim kako me i po prvi puta u nesvjesnosti vukao doktor za glavu i natezao za uši odvaljivo me od utrobe pajserom koji se zove život u svjetu zvjeri tako i moja jutra počinju na isti način izvlačenjem iz utrobe kreveta natezanjem samo nema doktora već neke nevidljive sile koje me gone da ustanem pomognute drečavim glasom male crne plastične kutice da idem u svjet zvjeri i bolesti magle i tame za sunce i nebo uvjek bude kasno ....

Ali danas je poseban dan to je taj dan kada sam udahnuo po prvi puta zrak ovoga poganoga svjeta iako je sve crno i sivilo ipak nisam osuđenik već sam zadovoljno malo biće koje sebi stvara ljepše dane barem nekoliko ih u godinu stane ...

Svaki dan je rutina ispunjena malim mizernim promjenama koje uistinu i jesu užitak svakoga dana ...

Nemam puno šta da tipkam danas sam se rodio u 9 :08 AM usta otvorio zrak udahnuo doktor me po dupetu opalio suzu pustio nikada mu oprostio .....

Večeras umirem u kasnim satima utanjam u san nestajem svaki dan i kao u svakoj priči nema tužnoga kraja ni zaborava već postoje dvije stvari zaspati i tako ostati ili živ biti pa naglo nestati ....

Uglavno dali u paketu ili u komadima sanjat ćemo uvjeka .........

 

 

16.07.2011.

Povlačenje :::

Postoje mnoge stvari u životu koje čovjeka mogu na neki način da obeshrabre da ga potuku i učine bespomoćnim ...

Eto desi se to i meni malome umu u gnjezdu velikih ..

Većinom pričam na čudan način za većinu ljudi imaju osjećaj da sam nekomunikativan ali zapravo nesvataju da ponekada ljudi nežele da pričaju da žele samo da šute ... tako odem bez pozdrava nestanem u masi jednostavno pobjegnem.

Prije mnogo godina imao sam ispunjen život do maximuma i onda jednostavno ti se desi neki jako gadan preokret u glavi kada izgubiš volju za svaćanjem i volju za pričom ...

Postaneš jako prazan unutar sebe unutar svoga bića jednostavno i one ljude koje si znao godinama kao da ih nepoznaješ svijet u kome si živio dobijo je podpuno drugačiju dimenziju ..

Taj period kada sam bio pun života jednostavno je nestao imao sam par osoba s kojima sam bio stalno u kontaktu mogu reći niz od predivnih 6 godina svakoga dana po 10 sati nije malo još tome ako dodam da su ti sati prolazili kao sekunde jer nikada dosta priče smjeha i zezancije ...

I onda ti se desi trenutak pozdrava oproštaja završilo je to sve svako svojim putem bio sam samo 30 kilometara od svoje kuće svakoga dana po tih 10 sati zadovoljstva lud mlad pametan kako kažu momak pun života skočio bi sa zgrade bez bojazi da bi se polomio ....

Na tjelu svome imao sam krila koja su me nosila bez poraza bez bojazi bez strahova ...

I sve je to stalo tako naglo odjednom zamislite malo mjesto kao moje koje ima jednu jebenu raskrsnicu i par kafića i masu ljudi koji su većinom izbezumljeni i još tome izjedeni ludilom sadašnjosti opterećeni materijalnim opsesivni od svega i svačega ali nemaju trun razumjevanja ...

Strašno je kada svatiš da si odatle otišo i nisi se javljao punih 6 godina eh da punih 6 godina nisam zavirio ni u jedan lokal kafić diskoteku trgovinu ........

Ali živit moraš potrebno je društvo da neizludiš a ja sve više ludim svakoga dana i sada je odprilike godina i osam mjeseci kako ja izlazim u tu masu raskrsnice i ludim sve više i više ....

Od muke počinjem povraćat s vremena na vrijeme nepomaže puno ni alkohol ni trava sve je to neko jebeno privremeno rešenje zadovoljstvoo sreće koju u zanje vrijeme nemogu sebi ni da utripujem već me pucaju crnjaci ...

Prije sam bio živ i veseo kako reko kakve sam samo pjesme pisao priče nezamislivo koliko su mi se ljudi divili to je ono kad si pun života a sada sve neka jebena ironija koju vidim i pišem iz ljudi oko sebe i samoga sebe pa sjednem i čitam šta sam napisao neko kaže joj jest tužno ali dobro a ja plačem u sebi ko zvjer željna krvi ......

Onda sam imao dosta blogova s pričama pjesmama a ovaj sam otvorio eto usputle nako da se ispucam nekim nebulozama ......

I došao je kraj svemu blogovima pričama pjesmama zasitio se svega i težim sada povlačenju ..

Imao sam i profil na fecebooku koristi sam ga godinu i više baš nekako kada sam počeo da tonem polako pa sam i tu pisao sve i svašta divili se pljuvali vako nako sastav života virtualnosti koja nikada nemože da se poredi sa stvarnosti ....

Danas sam ga ugaosio i čvrsto odlučio da ga više neću pokretat aktivirat kako kažu nema smisla ubija me ta masa ljudi jednostavno sam se zasitio sviju i dosta mi je ....

Danas sam ustao jako rano mogu reći u zadnju godinu dana da sam fenomen po priči spavanja 3 sata sna maximum dnevno u godinu i pol dana je jako malo ali za mene i nije neki pojam kada ni ta tri sata nesanjam ....

Hvala bogu nisam sklon suicidu ili bilo kojoj vrsti samokažnjavanja osim jednostavnoga zatvaranja i povlačenja ......

Ustao sam jako rano popijo onu poganu kavu cigaru zapalio i skonto brzinski :: zašto da tarem svoj život da bi sebi ugodio kada mogu da se povučem i šutim vegetiram jedan period ....

Nemam nekih posebnih želja niti snova duže vrijeme nisam mis svjeta koja poručuje ljubav sreću i zdravlje .....

Povučen čovjek nema želja nema poruka nema razloga i nema zadovoljstva ( VEGETIRANJE )

Pričat ću koliko mi dozvoljava nivo mozga koji sam spustio na razinu razuma društva oko mene ..

Neću više da se opterećujem glupostima koje niko nemože da svati jer da ih svata nebi ih činio vrlo jednostavno zar ne ???

Doći sjest popit kavu ispušit cigaretu namiru bez mase je nemoguće sve to mogu imati i u domu svome pa zašto onda izlazim iz doma svoga ????

baš zato da idem da gledam sve to i da se povlačim u sebe polagano .....

Od danas bit ću povučen i normalan neću biti čudan biti ću pravi kako društvo traži ...

Dali se čovjek može promjenit u to sumnjam kao i vuk s dlakom i ćudi tako ću i ja dlaku promjenit ćud nikada ..

Pa eto krećemo s povučenošću .........

 

14.06.2011.

Bez potrebe za životom :::

Pomogao bi ti na načine mnoge počet ću od igre koja se život zove
neznam dali sam dobar čovjek i imam li dobre namjere ali dajem ti tjelo svoje

Daću ti prvo oči svoje eto one su plave nebeske boje sa suzama su kao more
nadam se da u njima nema ništa moje kada budu tvoje jer su vidjele najgore

sad ti dajem usta svoja nisu toliko crvene boje ali meni nekako dobro na glavi stoje
nadam se da iz njih neće nikada poteći riječi moje jer uništile su sve prijatelje moje

sad ću da ti dam ruke svoje nemaju nabijene mišiće ali žuljeve vuku na sebi odavno
nadam se da nikada neće učiniti pogrešne poteze i da će većinom biti mirne i staložene

sad polako odmaram jer sam sljep i njem a ruku nemam da sve to opipam sad sam miran
nije me strah polako se tresem ali ima snage ovo moje tjelo još malo dok nije sve stalo

sad ću da ti dam noge svoje eh one su prošle najgore puteve u ovoj igri koja se život zove
nadam se da nikada neće hodati putevima mojim jer su gazile po tjelima mnogobrojnim

sad ću da ti dam pluća koja su udisala nikotin katran THC i ponekada ono što se zove zrak
nadam se da nikada to više neće udisat osim predivan zrak jer mene je progonio životni mrak

sad ću da ti dam sinonim života toliko se oko njega sve mota srce moje da bude srce tvoje
nadam se da nikada neće kucati kao u tjelu mome dajem mu sada slobodu ta kuca u tjelu tvome

Sad polako prestajem da živim i po prvi puta u životu mogu da se sa svjetom oko sebe pomirim
ostalo je malo tjela moga ali to i nevrijedi ništa jer sav moj nakaradni život je potekao baš iz mozga

Mozak nemogu da ti dam jer on nije papir izbrisan to je gadna debela knjiga koja nesmije da se čita
njega želim da spalim da tebi ništa iz njega neostavim bojim se možda ćeš pogrešno da me svatiš

 

Nisam čovjek dobar kako za koga jer nisam bog nakaradni da dajem ljudima ludilo da žive u nadi
daću ti ovo sve u jednoj jedinoj nadi da ćeš živjeti bolje a i ja ću biti nekim djelom u svemu tome .

05.06.2011.

Pitala si me zašto se toliko smijem ::: Možda bi trebao da plačem da drugima bude slađe :::

Pitala si me zašto se toliko ponekada smijem :::

smijem se ponekada iz sve snage jer vidim u očima mnogih da bezveze pate

pate od nečega što se lažna ljubav zove gdje smjeha nema već samo suze bolne

smijem se ponekada jer mnogima je sreća potrebna a nemogu da je nađu

imaju je ispred nosa ali sljepi su jer ih bolest zavisti i ufuranosti u naručiju nosa

smijem se ponekada iz sve snage kada vidim šta ljudi od sebe prave male budale

imaju tople domove imaju tople obroke imaju toplu vodu a ipak hladnoga srca hodaju

smijem se ponekada jer mnogima kao život nema istiskoga smisla bez mobitela i fejsa

imaju mobitele i računare pa su uspješno neznajući u njih spucali sve svoje ljudske osjećaje

smijem se ponekada iz sve snage kako ljudi mogu da žive u želji da budu posebni i primjećeni

imaju oružije alkohol i biti će primjećeni čak i kada poginu ili umru ali posebni biti s tim nemogu

smijem se ponekada jer ni ova pjesma mnogima nema smisla ipak nisu svi djeca slova i pisma

imaju čudne snove noćne more ali nebitno sve dok cestom uzdignuto hodaju malo gore malo dole

Kažeš čuje se moj smjeh do zgrade gdje si sjedila čak i pored buke auta i leta malih veselih leptira

nevjerujem da se toliko smijem ipak 70 metara zračne linije svaki se zvuk gubi pored take daljine

Dali ti je ikada neko rekao zašto se smije dok gleda u tvoje oči koje bisernim suzama kriješ

možda ti nikada niko rekao nije ali evo ti od mene riječ dvije kada te on gleda i slatko se smije

 

Moj osmjeh je pokret malih zadovoljnih mišića na licu

i nije tako često već samo kada oči moje vide oči tvoje

glasom koji se smjeh zove pokušajem da te sebi dozovem

i zaista nepoznajem način kako bi mogao to učiniti puno bolje

28.05.2011.

Nezaboravi kome smo pružili ruke svoje plaćamo sada kaznu obadvoje :::::

Nemoj zaboravit kako smo došli na svjetlost dana svoga bog nam je dao malo tjelo malu dušu mali razum svega malo Počeli smo da dišemo svakoga dana malo više rasli malo više jeli smo malo više a razmišljali premalo ili nimalo djetešce malo Počinjemo da hodamo da se rukama služimo da ih ljudima pružamo tražimo zadovoljstvo sreće i razuma a još nerazmišljamo nimalo kako su samo te ruke nježne uvjeka nečemu nezamislivome teže ispružene za svakoga da ih vuku da im prenesu svoju poganu muku Više nismo mali puno smo koraka napravili rukama se već dobro razmahali i nježnost ruke izgubiše od velike znatiželje teške nepopravljive žuljeve dobiše Vukli su nas oni koji nam se sada smiju kako nismo dovoljno za njih dobri smiju nam se cinično u oči nas bodu a mi plačemo jer nam nedaju slobodu Proklinjemo sve okolo sebe više nas nikuda nevode a ruke strašno bole više netražimo zadovoljstvo i sreću razmišljali smo malo uvjeka premalo

17.05.2011.

Gdje je svjetlost a gdje je tama :::

Razmišljam  o nečemu svakoga dana svog maloga života
gdje počinje svjetlost jutra a gdje počinje noćna tama

Kako počinje svjetlost mojega dana :::

Dali su to uzdasi jutarnjega buđenja i zadovoljstva
šoljica crne kave i okus cigarete a gledam crne dane

Dali je to teturanje prema kupatilu čistoće vječne
udarac od kadu koji gledam na ogledalu tužne sreće

Dali je to trčkaranje na posao izbezumljene osobe
pravdanje omakelo mi se šefe ljudi promet nepodnose

Tučeš se po glavi jebenoj poso nije dobro krenuo
sjebano gledaš kad će sata 4 možda bi mogao prileći

Svi te jebu svi ti pamet sole pobio bi ih sekunde ove
ali nekako se smiriš već je 4 dobro je robe živ si

Vućeš se kao dječak mali kući samo da se u krevet svališ
kad u kući sranje sjedi ona a pokraj nje slika njene mame

E sad počinje jebena tama ::::

Gledaš opekla šolja od kave i šerpa na stolu jebeno prazna
bježiš ko muha bez izlaza eno svjetlost nije još tama

Bježiš do prve kafane one stare rađena baš za takve budale
piješ prvo piće a već rukom mašeš daj ponesi i za ove mladiće

Pričaš im o jebenoj životnoj nepravdi kako nema žena pravih
kako te svaka na kraju sjebe za pet minuta lažne sreće

Već si jebeno na čaši šestoj osjetiš tami je tu mjesto
noge se tresu a već zaljevaš u usta ljuto piće deseto

Već te tama sebi zove osjetiš da si djete unutar majke svoje
pužeš sliniš pokušaješ da oživiš čovjeka u sebi ma sam se jebi

Kući bi išo jer si pijan ko stoka a konobar se smije račun je stotka
u jebo te život ovaj mali pa kad prije a nismo ni korak napravili

Plaćaš uredno piće jer ionako nećeš dati njoj za komad šminke
bilo bi sve puno bolje da te kući čeka šerpa puna sarme tople

Ma sad te boli briga za sve ipak skontaš i sutra radi se
tako sve ispočetka samo momak smjesti da se čiko voloana dočepa

Ako stinem živ kući moram se ponovo na posao kao pseto vući
kući nema obrok vrući već opekla šolja i gadna vještica u kući

Možda budem jedan dan imao jebene sreće ali one prave najveće
kad se sva raja sabere i kaže jebo majku pijan  ali nije imo sreće

 

16.05.2011.

18 proljeća 18 ljeta 18 jeseni 18 zima a još te u srcu svojem imam ::::

Svašta se u glavi ovog čovjeka mota a ponajviše prva ljubav njegovog života.
Koliko se zaista vas sjeća svoje prve ljubavi gdje je počela a gdje ste se rastali ???.


On kao dječak mali sjeća se i sada iako je 18 proljeća 18 ljeta 18 jeseni 18 zima stariji.
Bilo je to tako davno stvarno  neopisivo nevino uplakano a opeta predivno.


Upoznali su se u suzama u ćošku školskoga hodnika gdje je jedino carstvo imala tama gdje je svjetlost bila teška zabrana.
Nisu se nikada od prije znali jer su im bili to prvi školski dani eh dvoje djece tako tužni i tako mali od svojih domova iz daleka protjerani.


Prve riječi svakoga tko ti o ljubavi priča bile bi ona je predivna ona mi se tako sviđa on je tako ljep i divan kako samo zavodljiv osmjeh ima.


A njih dvoje tako sami  u suzama su se upoznali.
Napravili su male korake kroz hodnik školski da bi nevoljno svjetlost pronašli nisu se ni pogledali od bola koji su proživljavali ali su im se jecaji poklapali.


Nisu bili u istoj školskoj klupi čak ni u isti razred nisu išli zidovi su ih tiho i bešumno podjelili ali jecaji su i dalje kroz taj prvi dan vezali.
18 proljeća 18 ljeta 18 jeseni 18 zima on ih sada 28 iza sebe ima.


Dok ovo piše gadan dim od cigarete udiše čak mu i suza na papir kapne ali se tješi ma to me za oći od cigarete dim peče ali zašto mu se usta suše zašto ima osjećaj kao da ga nečije gole ruke guše.

Trese se kao starac u 80-tima a tek iza sebe  28 proljeća 28 ljeta 28 jeseni 28 zima ima.
Dali je to zaista bolest koju ostavi prva ljubav on uistinu nezna već polagno na drugi list prelazi duboko udahne sabere se valja nastavit dalje pisati.


Na malome odmoru nisu izlazili zna  da su pokraj vrata nako jedno u drugo gledali 5 metara dužine ih ništa neveže osim potoka suza koji se na mramornim pločicama jedan drugomu proteže.

Gleda on u zlatne kose njene kao da su ih vile plele oči su joj plave rukice bjele i nježnedrhtavo drže majicu ispod vrata a suze kao biseri rosni sljevaju se na pod mramorni.


On ima kosu dugu pokoju naušnicu na svome uhu isto su mu oči plave a rukicama bjelim lomi prste svoje dok se suze sljevaju niz lice putuju kao riječne bujice na pod mramorni.


Taj dan su se samo gledali riječi nisu progovarali.
Taj dan je prošo on je trkom kući došo na krvet se obrušio kao iznemogli starc u 80-tima a samo 10 proljeća 10 ljeta 10 jeseni 10 zima iza sebe ima.


Idući dani su bili puno ljepši bez suza stajali su jedno pred drugim i pogledima se tješili.
Dvoje anđela mali od domova svojih iz daleka protjerani našli se u zemlji nepoznatoj ispunjenoj divljacima samim samo su jedno drugo imali.


Prve riječi i sad pamti ::: Zdravo ja sam ..................   .
O bože kako predivan glas ima ..........
Počele su prve riječi da se nižu između njih dvoje  stvarale su mali svjet predivne boje boje ljubavi i sreće koji je trajao 2 proljeća 2 ljeta 2 jeseni 2 zime .

Pisali su jedno drugome pjesme predivne čak su djeli i zalogaje usred školske kantine.
Naučila ga je da piše pjesme i priče da čita knjige da gleda filmove naučila ga je da život može biti čudan i veseo iako su bili daleko od domova svojih imali su dom svoj podpuno novi.

I sada on nezna šta je ljubav uistinu kako joj ide definicija ali zna da mu je bila bjeg od svih problema bila mu je jedini razlog maloga života .

Nema on snage da vše išta na papir piše  vuče dim cigarete nove a u pepeljari tačno 18 ih ima svaka je bila za godinu bez nje svaka ga guši kao ruke gole na vratu njegovome.


Smogao je snage još za list treći a onda će morat  prileći.
Na listu trećem piše kako su se rastali tu će stati par riječi suze su mu pošle previše teći.
Kada su bili naj sretnija dva anđela svjet im uništiše bez razloga.
On je zapamtio dobro oči njene usne snene kose zlatne zapamtio je osmjeh njen zapamtio je riječi njene .

Nikada joj nije rekao zašto je nestao zapravo nije ni mogao jer se naglo desili stao je jebeni rat koji mu uništio mladost sada mu mir odnosi dječiju radost.


Radost prve ljubavi koju nikada nije ponovio jer nikada takvu osobu pokraj sebe nije imao.

U 18 proljeća 18 ljeta 18 jeseni 18 zima on ih sasvim dovoljno ima ali nijedna kao ona.

Već je prošla debelo ponoć koja mu stvara u očima i tjelu gadnu neopisivu nemoć ali se trudi da još koje slovo utrpa na papit treći kako je krenilo ništa od onih par riječi.


Evo papir četvrti tu je kraj polako se tješi.
Na njemu piše ove riječi ::: Brinu me dvije činjenice :: Prva dali je još uvjeka živa jer volim je i sada iako znam da nije više djevojčica mala nisam ni ja dječak mali ali nikada nezaboravljam onaj svjet naš koji smo izgradili.


Druga  dali se udala dali je nekoga kao mene našla imali sada svjet svoj mali dali u njemu svoju djecu hrani.

Volio bi da ima nekoga kao mene jer mi je uvjek pričala kako smo mi dva anđela mala poslana s neba da bi na zemlji se našla da bi gradili snove svoje da bi živjeli baš onako kako bi ljudi trebali da se vole i ničega na ovoj prokletoj zemlji neboje.


Ostavila mu je dar najveći da piše o ljubavi i sreći njihovih dana a sada kroz riječi tuge opisuje sve ove ljubavi druge ........

18 proljeća 18 ljeta 18 jeseni 18 zima a još te u srcu svojem imam ::::

Stelatos ::: 1992-1994 mala škola nebitno gdje njeno ime urezano u srcu njegovome :::

 

12.05.2011.

Dali je legalno biti sretan na trenutak kada ti zadovoljstvo sreće oduzeše drugi legalno :::

Mnogo se vodi polemike oko legalizacije lake droge poznate kao Trava :::
Prvo trebamo da razriješimo neke stvari u samome startu ...
Šta je čovjek bez zadovoljstva obična masa koja nesluži ničemu a najmanje sebi
pa onda i okolini...


Ovisnost ::: Strašan pojam koji svima diže kosu na glavi a ćelavim mrda obrve .
Ovisni smo  mi o svemu u svome mizernome životu i kada bi počeo nabrajati neznam kraja
tehnološka rešenja o kojim ovisimo , zraku koji udišemo , hranu koju jedemo , gorivo
koje trošimo i naravno s osmjehom travu koju pušimo :)

Ovisnici o kocki završe većinom smrću ovisnici o hrani prižderu se ko stoga pukne im
mali mizerni želudac djeca izgladnjuju se pred računarima uz facebook i igrice te lipsaju
u nesvjest pijemo viagru duplo više da bi seks bio bolji iako znamo da ćemo umrijeti ako
pretjeramo ali ipak kažu umrijet ćemo zadovoljni i još masu toga da nabrojim nema smisla .


Koja je poenta svega ????? pitaju se mnogi pa ljudi moji jasno ko dan UMJERENOST ::::

Mnogi će reći nije lako kontrolisati pušenje trave a ja ih pitam dali vam je lako
kontrolisati potrebu gladi da nejedete potrebu seksa a da ne je....e potrebu
života a da neživite opet na kraju umjerenost ....

Razlozi zbog kojih se neželi legalizovati marihuana lili ti trava su mnogi a najviše
ekonomski.
Svako je najveća budala ako misli da naše društvo a posebno politika ima neki cilj
da ima zdravu zajednicu mladeži molim vas pa zar nevidite koje retarduse prave od nas
hvale nas kao zlatnu generaciju da bi truhnili na birou ..
Da bi kao idiot išao na fakultet iako znam da ću truhnit na birou ...
Gledam svaki dan kako ljudi plaču nemaju da jedu gladni su ...
I masu toga i sad potežem pitanje da ih sve odem nako pravo filmski ....... ili da
sjednem i smijem se toj šaki idiota koji su jako pametni jer napraviše budalu od mene.

E sad malo po dobroj našoj mladeži i kako ide to ::::
Zaista zašto se mladi furaju na travu nikada se neće utvrdit većinom jednostavno rešenje
svakoga psihologa koji je spičio pola života u školu da ti kaže ahhhhh radoznalost.

Jesuli se ikada zapitali šta znači SJEBANOST :::

Imao bi ja jednu ludu ideju da se napravi test na svakome ko želi pušit travu kao u
zemljama EU kada su uvidjeli da su ljudi toliko sjebani dali im tračak spasa
a to je  po jedan džojint da se raja relaksira jer su ih toliko sjebali da se ljudi
ubijaju svake sekunde rađaju sjebani umiru još više sjebani ...

Zašto test na korištenje marihuane :::

Molim vas imate masu omladine kojima zaista to nije potrebno oni su tatini sinovi i kćeri
imaju sve što im daje san kapitalizna i moći a oni ko zadnja paščad lete na sirotinjski
duhan sreće pa onda odlaze na još gore ...

Pa vidite odakle trava odakle rege mjuza odakle čegevara odakle masa toga došla baš
od onih koji su nezadovoljni da bi našli malo zadovoljstva u dašku dima ...

I naravno mnogi mladi baš puše travu radi zajebancije da bi bili face da bi bili mudonje
unutar svoga stada da bi zadivili  nju ili njega da bi bili prihvaćeni u društvo
od kojega ja pokušajem da pobjegnem ....

I na kraju ovoga djela ću reći umjerenost je sklad dobroga života :::

E sada malo o meni o malome umu u tako velikome jebozovnome svjetu velikih :::
Nepušim ja da bi bio faca ...........
Nepušim ja da bi bio prihvaćen.........
Nepušim ja da bi se iskazao ............
Nepušim ja da bi je osvojio ............
Nepušim ja da bi se pravio pametan .........

Pušim da mogu pobjeć u svjet koji nije pogan kao ovaj .....
Pušim jer tako imam inspiraciju koja mi daje zadovoljstvo koje nemam od društva ...
Pušim jer me upodpunjuje više od poganluka koji mi se servira svaki dan od ljudi ...
Pušim jer istinski se osjećam dobro i stvaram balans unutar sebe ....
Pušim još iz mnogo razloga nebitnih da ih pišem sada a nemam načina da se borim
protiv njih kada bi ih nabrojo mnogi bi zaplakali zato sentimentalnost
preskačem ipak netrebaju meni suze vaše neće mi pomoći .........

Dali sam narkoman ako zapalim džoju svakih 5 dana a čak i po mjesec nepušim
a pitam vas dali sam ovisnik jer pušim cigarete kutiju dnevno čak i više nekada  ...

To se nemjeri to se u duši čovječijoj balansira i izlazi kao produkt na koji utiče okolina
koja te goni da bježiš jer nemaš rešenje ...

Blago onima koji ga najdu ili su djeca cvjeća ili su uspjeli pa neželi dati recept uspjeha.

I na kraju ovo vam može napisati ovako samo neko ko je sjeban i napušen :: i ovaj tekst možete
svatit kako vam volja ::

Možete reći priča jednoga narkomana možete reći i nije ...
Naprosto me nezanima već me zanima da mi društvo da razlog da budem zadovoljan a ja sam njemu dao sve
svoju mladost sam satrao u školi a nema se odgovarajućeg posla
Svoje ideje sam mu dao a ono me odjebalo ko zadnju fukaru
Svoj smisao za sve ostalo sam mu dao on me prezire jer se boji da nebi uzeo hljeb djeci njihovoj

I sada da mi uzmu dašak sreće ::: Nabijem ih na kurac ::: Živim u šugavoj zemlji a ipak sam
sretan par sati sedmično :)

 

12.05.2011.

Sve što sam pisao ili sam bacio ili sam povratio :::::::::::

Nečuvam stihove svoje a još manje mi treba da ih pojedinci broje ostavljene na papir prije ili poslje ponoći nećete nikada do njih doći

Nema potrebe da čitate stihove moje ipak ljudi smo imate i vi stihove svoje životi su nam puni nekakve greške nekome smješne a nekome zaista teške .

Ja imam čudan način kako da ih pišem zapravo ih pušim malo više možda i previše pušim opijajuće moći onda ih bljujem na papir prije ili poslje ponoći

A vi ste zlatna generacija koja ce doći ali najprije tonete u divan san prije ponoći budite se veseli u svitanje danu koji treba tek doći a ja još uvjek pušim svoje moći

Divite se svemu što vas tako ljepo sebi mami divite se čak i sebi kada ste sami a ja još uvjek sjednim u tami i nako lagano relax :::: Kontam ufffff jebote jesmo sjebani :::

08.05.2011.

Prsten i zlatni lanac kupit će ti bosanac :::::::::

Počinje priča o priči jednoga čovjeka koji nikada nije imao priliku
pričati svoju priču zato postoje oni koji pišu njegovu priču ......

Dali će pisac ove priče pogriješiti nebitno je ipak to je samo priča
ništa više a ništa manje od zbira slova koja mogu prikazati nešto
što se zove priča jednoga dječaka zaključanog u tjelu odrasloga čovjeka...

Kaže nisam mlad pogledaj me već imam bradu brijem se pijem oštar alkohol
čak ponekad jedem i salatu .....

Faciniran sam načinom razmišljanja ali počinje priča ...........

Gledam ga u oči i u par sekundi vadim kako mi govori ::: Uvod u ovu priču nepostoji i nemam pojma kako je početi osim da ti kažem ma ljubav je sranje
to se ostavlja za djecu i majke ..........

Znaš bog je stvorio zemlju prirodu vode razdjelio kopno morem dao nam sve što nam može dati ali ipak mi ljudi idioti gradimo mostove da bi bili bliže jedni drugima kao da se volimo a zapravo se iskorištavamo kao najveće kurve za ono što nemamo a to je zadovoljstvo ...

Zadovoljstvo je potreba koja se utažava u nama svakim danom  čineći ono što volimo i koga volimo da nam daje to zadovoljstvo :::: sranje opet serem o ljubavi..

Ako nema toga zadovoljstva uvjeka postoji alternativa a to je lutanje kao pas lutalica trčkaraš okolo nebili našao kap zadovoljstva ....

Tražiš ga u nečijim očima osmjehu suzama rukama i masi toga što te ispunjava
što te čini zadovoljnim ...

Čak pričaš nepovezano priznaješ nepriznavajuće  odlučuješ se na poteze koje nebi nikada učinio ali radi zadovoljstva koje bi te ispunilo voljan si sve učiniti ...

Čovječe koliko je jebeno volim sav se tresem u pičku maternu.....Opet ljubav jebo je ko je stvori i ljubav ...

Zamisli koja je to patnja da sve što radiš zapravo radiš  uzalud a duboko u sebi osjećaš možda nije tako možda je to što tražim možda je to moje zadovoljstvo koje plaćam gadnom pokorom  kao pas lutalica .....

Jesili ikada osjetio šta je to pogled u oči od kojih ludiš .........

Svelo se sve na jedno zadovoljstvo do kojeg je teško doći ...

Neznam da li sam dovoljno dorastao zadatku ovome koji me uništaje ........

Možda nismo jedno za drugo ali kako sebi dokazati da je tako ...

Znam koliko sam naivan  padam pod noge njene da me gazi da me uništaje a zapravo je to jedini način na koji ona može da komunicira samnom jer boji se poraza boji se gubitka zapravo to je jedini način da ja budem s njome jer nisam još provalio taj mentalitet ......

Eh da znam da je opsjednuta dominaciom pustio bi se kao rob faraonov pod njene noge nebili došao do zadovoljstva nebili osjetio dali zaista ona može da mi pruži utočište u srcu svome ....

Proće me pola moje mladosti lutajući za njom i na kraju ću svatit da sam sve to mogao imati za 50 Maraka ....
Ono što ja želim nemogu platit ali nemogu joj ni u njenu glavu usadit  ...
Kako rekoše lakše je ućerat nekome metar u dupe nego cent u glavu ....

Možda sam pogrešio možda sve što tražim tražim od pogrešne osobe ....

Čovječe potrebno mi je da znam skim sam da nelutam ko jebeno pseto....


Da znam kako planirati dan a kako sanjati po noći da znam kako živjeti život s njom a ne kao pustinjak ...


Da mogu izać s njom i popit kavu sok a ne sakrivat se kao zadnja fukara jer to ona želi  kao da niko nezna ...


Pa kontam jebo te pa ja sam stvarno zajeb žešći koji kurac da se trudim kad me baca stalno i omalovažava jer se boji pojavit samnom znači ja nisam dobar za nju a ipak mi kaže da me voli na svoj način :: Jebem ti mater znači volim te

Zapravo jedino što me drži s njom to je djelić slagalice koji mi svaki puta dadne na neki smješan način bolje ti je da i neznaš .......

Neznam kako dalje ali zaista razmišljam početi ispočetka tražiti ono što nisam našao ......


Počet onako kao pravi čovjek s malo razuma .........


Počet novu priču u kojoj ću pokušati naći zadovoljstvo jer ipak pola mladosti sam dao uzalud ovu ostalu polovinu neću tražit ljubav već ću tražit ono što vrijedi 50 maraka zadovoljstva ...

Kao što sam ti i rekao na početku ljubav je sranje to ostavljam za djecu i majke :::

 

S POSVETOM :: ZA MOJU BITCH ::::
 

21.04.2011.

uskrsnule su duše naše za blagostanje vaše :::::

Čovječe sjedi odmori skontaj šta je ono ispred tebe.
Pokušaj vidjeti dali je to budućnost boljega ili lavež propasti.
Gdje se izgubiš gdje nestaneš  dali na pola puta svoga života ili je sve greška velika od početka od kako udahneš prvi dašak svjeta odkako  vidiš mutnu sablasnu svjetlost  u očima svojim.


Mnogo se puta zapitam zaista zašto postojim Bože dali te zaista ima ili je sve to sudbina ona
sudbina koja je definisana nedefinisanim spletom okolnosti koje mi se stalno dešavaju.

Kada ustajem udarim se u nogu kada pijem kavu vruća mi je kada pušim cigaretu bojim se.....

Zaista u svemu vidim samo poganu moć dominacije bez neke moguće sreće koja bi me upodpunila koja bi mi neki normalan put otvorila .....

Gdje sam sada na pola puta života  odrastao čovjek dječije pameti oronuloga srca i sjebanoga tjela.
Kada gledam dalje slabo vidim sve mi mutno kada mi je pogled spušten sve me boli kao da me neko veže lancima kao da me neko ubija polagano i svjesno ..........

Križ svoj nosim poganom kaldrmom molim boga da me čuje  ali kao da je sve stalo kao da nikada ništa na ovome svjetu za mene nije ni postojalo.

Umorne su noge moje da bi trčale dalje umorna je duša moja totalno izgubljena bez spokoja....
Zaboravio sam da sam čovjek trzam se na zvuk male kutije koja me stalno zove bojim se nje više od samoga boga..


Bojim se ljudi koji su puni samo gladi za još više za još bolje za još jače za još nadmoćnije ...
Proždrljivi i gladni  hodaju kaldrmom mojom i tvojom u želji da nas izjedu kao kanibali gladni ..
Da nam meso odjseku da nam kosti bace psima poganim ....

Bojim se svjetlosti na plafonu koja se mjeri kutijom na zidu koliko će sada to da košta dali će nestati ili ću je moći platiti ...

Bojim se popiti čašu vode s izvora u zidu možda mi je posljednja a možda je samo još jedna od monogihu nizu .........

Bojim se sjesti u kutiju koja me vozi možda ću poginuti možda ću sakat ostati oooooooo šta se sve neće desiti u malome tjelu zrnu najsitnije prašine svemira....

Bojim se svega što vidim kao da će sve pomalo mome tjelu nauditi ni price nebeske nisu kao što su bile lete jako nisko mesom se čovječijim hrane ....

Pažljivo sa životom svojim jer se svga jako bojim ...
Bojim se da ću nestati da više neću ovdje biti ovdje gdje se patim da opstanem živ i normalan
ovdje gdje je sve tako zamršeno kao petlja bez kraja koja guta svaki moj atom snage ...

Tamo gore kažu čekaju nas nebeske boje polja prostrana bez  teškoga života bez borbe ove predivna polja i predivne boje ....

Ja sam onaj koji se i toga boji jer za sve muka postoji i nebeska polja su teška ako je duša izgubljena ako luta ...
Kada bi došao na polja ta nebi vidio kraja nebi mi bio pogled pognut nebi znao gdje bi krenuo ..


 

20.04.2011.

Sve se na pravilno disanje svodi :)

Eh bože svašta se mojoj duši desit može
večeras sjedim i gledam koliko je ovaj svjet sjeban

Sjebane slike sjebani pogledi sjeban ja sjebani oni
kako sada sve stoji nije ni čudo što smo malobrojni

bit će bolje dok se dojde do dobre volje
jedan dašak sreće mi godi kao i melem na ranu što boli

udah mi godi a pogled mi se širi brda nestaju u daljini
sve ravno kao tepsija izdahom sve je manja depresija

počnem disat dublje svaka misao me produbljuje
šta reći osim sve ovo što se dogodi na pravilno disanje svodi

16.04.2011.

METALLICA - TURN THE PAGE ::: Na njegov način .......

Čovjek ponekada poželi da bude odsutan od svega pa svoje odsustvo traži u piću .
Realno gledajući to je jedini način da isključiš mozak jer ljudi su  samo okidači koji te aktiviraju  a ne da te isključe.
Kao jebene mine stalno te okinu u najboljem trenutku zadovoljstva kada počneš da normalno funkcionišeš oni te sjebu  brzinom svjetlosti.


I tako kap oštroga pića mjeri se s kapi razuma pošto njegov razum nije velik za sve one koji ga gledaju rekli bi ma njemu je dovoljno dvi vodke i gotov  i dok oni razmišljaju  koliko mu treba da popije da bi vidjeli jeli odsutan on već tuši petu duplu i  ubija joj gadan okus pivom koji više liči na pišaku koju je ispišao neki konj na umiranju poslje teškoga oranja .


I sada želja za nestankom iz razuma je velika tolika da se više nebroji koliko se pije već se pokušaje da dobije piće ali bez riječi
ili poteza rukama jer sve je to paralizirano dobrim djelom ali mozak je jako komplikovan još ima razuma u sebi.


Taj razum može da okine samo jedna pjesma koja je potrebna kao melem na ranu .
Zašto pjesma sad u svemu je bitna bitna je jer dok je svjest radila  čuo je on jednu priču vezanu za  pjesmu koja ga oduzima na njegov specifičan način .


Glupo mu je da ljudi definišu osjećaje koje pjesma stvara ili da pričaju koje je njeno značenje .
METALLICA - TURN THE PAGE.
U spotu se pojavljuje plesačica kurva sve ono što je nama muškim jebatorima potrebno jer nemamo kod svoje kuće.


I s osmjehom ja to gledam i zažmirim i onda me spucaju fleševi.................
Opis pjesme u mojoj glavi koja je izgubila dodir sa ljudima yeah ............ počinje me da hvata stih pjesme  počenjem da je
opisujem na svoj način na svoj jedinstven način .......
Dali sam pogrešio nerazmišljam ni najmanje jer i bog je pogrešio što je dao čovjeku razum pa on ubija čovjeka u ime boga ....
Dok takvi psihopati ubijaju ljude i djecu majke i očeve u ime boga ja pokušajem da budem odsutan i od ljudi i od boga pokušajem da budem
plemenit u nečemu totalno poganome ...
I počinje uffffffffffffffffffffffff

On a long and lonesome highway, east of Omaha
 You can listen to the engines
 moanin' Out its one note song
 You can think about the woman or the girl
 You knew the night before

Negdje na izgubljenoj cesti moga života koji je uvjek istok izlaska i rađanja za mene  nestanka postojanja uvjeka čujem brujanje duša koje u sebi imaju mašine pune benzina koje sagorijevaju svaku kap nevine krvitako dotjerane kao dobar stih neke pjesme koja vodi u nestajanje kako sunce ide zalasku svome.


Uvjeka se moram zapitati šta sam prošlu noć doživio jesam li ženu prevario ili sam nekoj djevojci nevinost oduzeo
pa sam proklet od sebe ili od boga ko je za to kriv ja ili bog ??? što mi dade razum a ja ga sebi oduze u mahnitome ispijanju svega što mi dojde pod ruku dovoljno lagano da se donese do suhi usta ................

But your thoughts will soon be wandering
 The way they always do
 When you're ridin' sixteen hours
 And there's nothin' much to do
 And you don't feel much like riding
 You just wish the trip was through

I zaista uvjeka me te misli proganjaju dok se treznim i dok sunce polako prolazi nebom onom cestom od izlaska do nestanka kao da se vozim tih jebenih 16 sati dok ostalih 8 pokušajem da spavam......
Zaista nemam neke potrebe da se naprežem za radom kada vidim koliko mi je drušvena zajednica sjebana ja kao pojedinac nemam snage da se u njoj nešto ističem kao poseban ....
Tako da svaki osjećaj u meni umire svaka želja nestaje osim jedne da se ponovno putovanje ka oduzimanju ponovi ...........

Here I am,On the road again
 There I am,Up on the stage
 There I go, Playin' star again
 There I go, Turn the page

Evo me opeta na onoj cesti od izlaska do nestanka tamo negdje napola gdje počinje sve ispočetka ponovno oduzimanje razuma ponovno pokušajem da nestanem da utonem u besvjesnost ponovno pokušajem da budem onaj svoj normalan u nenormalnome....
Ponovno pokušajem da okrenem novi list svoga bezumnog nestanka u masi alkohola ........

So you walk into this restaurant
 Strung out from the road
 And you feel the eyes upon you
 As you're shaking off the cold
 You pretend it doesn't bother you
 But you just want to explode

Opeta ulazim u onaj svoj PUB opeta pokušajem da nestanem opeta nastupam da brišem razum ....
Izmoren od ceste izlaska i zalaska osjetim poglede mase koji kao sline cure po meni
zaista se tresem koda je jebeni decembar a uveliko je proljeće čak kao da je ljeto
znojna lica me gledaju a ja sav hladan i suh bez kapi znoja koji se povukao u mene  i znoj se boji izaćiiz mene ....
Zaista pokušajem da se pretvaram da mi nesmeta ta sva slina pogleda barem dok me nesafata drugi svjet onnaj bez razuma kojem toliko težim i toliko pijem da mu dojdem što prije..........
Pijem što brže da nebi eksplodirao i jebo mater svima koliko god da ih u tome krugu ima ....
Da ih proklinjem da budem jedan od njih koji će riječi božije citirati da bi uzeo živote njihove ...

most times you can't hear 'em talk
 But other times you can
 All the same old clichés:
 "Is it woman? Is it man?"
 And you always seem outnumbered
 You don't dare make a stand
 Make your stand

I u većini slučajeva dok te neobuzme onaj svijet nerazuma čuješ govore dali je ono muško lili žensko jer duga kosa mi je enigma za ostale koji su željni samo da pričaju da vide  a ja se skrivam iza kose da me nevide.
Da nespoznaju moje pravo ime moje ožiljke koje pokušajem da brišem svakim udahom dima svakim gorkim okusom oštroga pića.
I uvjeka osjetiš se poniženo dok neuspiješ da progutaš  dovoljnu dozu da se oduzmeš i da s tjelom ostaneš ali s razumom nestanešnestaneš u neki drugi svjet koji je bolji od ovoga...
Ali nikako da se usudim da do kraja napravim svoj svijet jer ne nemoguće pored tolike mase "normalnih".

Here I am, On the road again
 There I am, Up on the stage
 Here I go, Playn' star again
 There I go, Turn the page

Evo me opeta na onoj cesti od izlaska do nestanka tamo negdje napola gdje počinje sve ispočetka ponovno oduzimanje razuma ponovno pokušajem da nestanem da utonem u besvjesnost ponovno pokušajem da budem onaj svoj normalan u nenormalnome....
Ponovno pokušajem da okrenem novi list svoga bezumnog nestanka u masi alkohola ........

Whoa-oh
 Out there in the spotlight, you're a million miles away
 Every ounce of energy, you try and give away
 As the sweat pours out your body, like the music that you play

Ohhhhhhhhhhhhhh jao jao jao počelo je ..........
Svi su oko mene ja sam u centru svjetla me obuzimaju polako tonem i nestajem predivno ...
Svu snagu svoju sada izbijam napolje  šaputavim glasom čak i znoj se iz mene izljeva  jer se moj svijet pokrenuo nisam više plah čovjek nisam više onaj isti sad sam drugi u pjesmi svoga života oduzet od ovoga svjeta bačen u svoj svjet .........
Nestajem u njemu jako dugo toliko dugo da nisam svjestan šta moje tjelo radi ali u svome svjetu osjećam se tako udobno i predivno ....

Later in the evenin' as you lie awake in bed
 With the echoes of the amplifiers ringin' in your head
 You smoke the day's last cigarette
 Rememberin' what she said
 What she said

Koliko god trajalo mora da prestane  dolazim do kraja ceste do zalaska sunca već se bliži
ponovni izlazak ponovno nova cesta .....
Dovlaćim se do kreveta i nako kao kazna s neba padam na kauč većinom promašim pa udarim na pod i koliko god da sam razvaljen znam razliku poda i kauča tako kad promašim kažem za pod JAO JEBENA HIROŠIMA :::
Za kauč ::: DOBRO JUTRO NAGASAKI :::
I dok mi u glavi odzvanja dok me mučnima hvata mahninalno pravim potez ka džepu vadim kutiju cigareta koja je zgužvana u kojoj je pitanje imali išta ili ne kao da igram lutriju pa strepim dali ću izvući iz nje cigaretu ili ću prstom ganjat po praznoj kutiji ...
Ufffffffff evo jedna zadnja za ovu noć koja je prebijena već jutarnjim svjetlom .....
I dok je pušim prisjećam se šta mi je ono govorila ................

Radim ovo za novac i mogu promjeniti život i mogu biti ono što društvo želi i da budem dobra osoba kao i svako ostali ......


AHAHAHAHHAAHAH::: zasmijem se i kažem sebi zajebi društvo ono je kurva koja te iskorištava
zajebi ljude tako što ćeš biti normalan kao i oni ubijat ćeš u ime boga tumačit životno iskustvo
nekim balavcima za šankom kako pojebat kako biti faca kako zaradit na lagan način kako prevarit za sitne pare
kako biti čovjek kojega društvo stvorilo po svojoj mjeri .......

Yeah
 Here I am, on the road again
 There I am, up on the stage
 Here I go, playn' star again
 There I go, turn the page
 And there I go, turn that page
 There I go, yeah
 Here I go, yeah
 There I go, there I go
 And I'm gone

Evo me opeta na onoj cesti od izlaska do nestanka tamo negdje napola gdje počinje sve ispočetka ponovno oduzimanje razuma ponovno pokušajem da nestanem da utonem u besvjesnost ponovno pokušajem da budem onaj svoj normalan u nenormalnome....
Ponovno pokušajem da okrenem novi list svoga bezumnog nestanka
Ponovno nestajem u duboki san u novi svjet koji je paralela onoga besvjesnoga ....
Paralela besvjesnoga i sna ................
LAKU NOĆ ceste čekajte me ponovno  na istoku na izlasku .............

15.04.2011.

Kad sekunda sna traje vječnost ::::::

U svome životu osjetim onaj djlić sekunde koji se proteže satima ::
Ah to je  nešto nepoznato a tako realno ma to se zove san....
San u kome zaista žive samo uzdasi i oni predivni nevini treptaji obasjani
snagom vjetra i sunca.


Zaista osjetim u sekundi sna vječnost života kao da sam ja centar oko kog se sve okreće
i čini poseban smisao samo za mene dok okolo mene  sva bića tulumaraju besvjesno i
izbezumljeno toliko nemoguća i nesvatljiva  da ih se bojim povuć za ruku možda
me progutaju možda me probude.
Čudna bića u čudnome svjetu spoj savršenoga svijeta i izbezumljenoga čovječanstva
a ja u centru svega .


Ta lica daju odsijaj kao da plaču od nezadovoljstva a umjesto suza sljevaju se
dijamanti kroz koje se isijava snaga vjetra i sunca .
Snaga majke prirode koja proždire sve i ostavlja veliku pustoš a mene upodpunjava u
sekundi sna.


Snaga majke prirode koja milionima godina u svojoj utrobi stvara kristal sad ga u sekundi
moga sna izljeva iz lica bića nepoznatih.
Ja u centru svega u sekundi sna gubim razum zaista ako i postoji razum u sekundi koja traje vječnost.


Ta bića vuku se u kolonama i iza sebe ostavljaju jecaje i dijamante a krv njivova nije crvena već crna.
Zaista pitam se dali sam ja daltonista u snu ili sam toliko izgubio da i crvenilo više nije mjera moja već crno je ono što me obuzima.


Koliko su uplakana koliko tulumaraju da ni svjetlost nemogu  raspoznati od tame.
Boga prizivati je bespotrebno jer sekunda koja je vječnost je previše i za njega .
Previše je i za bića koja su tako plaha i nemoćna a opeta za mene opasna i nepredvidiva.
Iako se vuku u kolonama iako su ponizna iako  ostavljaju dijamante i crne potoke iza sebe kao da čekaju trenutak moje nepažnje  da me progutaju.


I to se dešava počinju da jedni druge uništavaju počinju da jedni druge izjedaju ...
Uništenje u sekundi a traje vječno jedni dolaze drugi nestaju ....
I tako stalno sve do trenutka kada me obuzme vjetar kada me sunce zasljepi  kada osjetim  da sam živ kada osjetim da sam budan .....

11.04.2011.

Nestalo u pjesku savršenstva ::::

Koliko smo savršeni jedno drugome koliko tražimo savršenstvo ostalih :: Bla bla bla bljak e sad povratim pripalim pa nastavim. Zaista se ponašam odurno a et nekome možda to paše pa me smatra savršenim . Svaka osoba je kažu posebna kao i otisak prsta tako je i otisnuta u glavu . Jebiga neko manje neko više . Koja je sredina koji je balans neznam samo znam da na stazi kretanja možete naći mase ljudi koji su specifični baš po onome raskoraku kojega pravimo. Naprimjer moja malenkost je baš grozno zaglibila u vukojebini koja je prosvjetljena brdima ograđena mi je duša vrljikama a sikira mi je način sporazumjevanja mada sam tehnološki unapređem s motorkom postižem bolji efekat ali način sporazumjevanja mi sjebaju decibeli .... Onda od svega toga puknuća ja počnem da se krećem počinjem da slilazim pravim one famozne korake pa se spuštam ka relativno prosvjetljenijoj sredini onoj koja ima umjesto zelenila beton umjesto vrljike željezo umjesto sikire moć jezika a umjesto motorke kulturan način koji se rešaje verbalno sve do trenutka kada zov vukojebine nepovuče one male gene pa se javi vaffffffff bum tras spektakl. ma jebo to kažem sebi vrijeme je dalje malo pružiti put imam dvije opcije gore ili dole . Jebem ga isto mi se piše zbir civilizacije u kojoj živim je zakonom omeđen od brda do ravni s izmejšanim mix koktelom svega i svačega. Hajd idem gore idem ja gore dođem gore zaista fino gore svježe odkako uništena moć pameta a došla moć manipulacije na sitno . Lakše se diše gore samo vidim većini kajiši su za rupu manji stežu do kosti oko struka ali bitna je spika zar ne ... I opeta sjedim gladam nako kao gluhi polusljepi posmatrač mix koktel koji se spaja od brda koja su nekada bila samo za najhrabrije sada su zbir zajednice najjačih. Onih koji se grupišu prave geto sile stvaraju moć dominacije izigraju čovjeka koji je bog drugome čovjeku i zaista im uspjeva jer kajiš je jak i dobro steže ... Kako ja ono gledam pijem ono ječma ma pijem klinac ja pijem njega on dere mene jebote sve je komplikovano a tako jednostavno ... Jednostavno jer nove bebe su tu koje su preskočile pravilo života zajebali su ih u načinu rasta kad su trebali da puzaju oni su ih podsadili da hodaju kada su trebali da hodaju oni ih naučiše da trče a kada u strebali da trče oni lete .... Lete jer ih zelenilo toliko obuzelo da jednostavno smisao svega je nevidljiv ako nisi se dobro napaso kao krava rosne deteline od koje hoćeš da pukneš ali nemožeš jer ti nedaju drže ti usta otvorena pa sve izlazi napolje ... Jebena civilizacija je kao gadna jer te otrese prije nego skontaš da nisi smjeo biti tamo .... Onda se sjetim ma previše sam ja gore jebemu ponjavu odo ja malo dole ... Dola jarane dole onom istom džadom samo u rikverc projdem gdje sam prvi puta sjeo i vidio razliku motorke i umjetnosti pregovaranja koje prerasta u male nagone koje opet uzela motorka s jako puno decibela ... I produžim ja dole kad dole ufffffffffffffffff Bogami plaho fajn dbro se jede dobro se pije malo više smrdi ali ipak ima gotive i u smradu .... Tu su civilizacije jako pametne inteligentne do te mjere da te svode na recitovanje pjesničkih djela ili još jače uvode te u tehnološki svijet do te mjere da ti puštaš svoju motorku iz glave i uzimaš mekani spoj suptilne priče i tvrdoga jezika kao jak opanak... Jao jao jao jao zaista ubojito ali tako zavidno ... Zavidno jer su uspjeli da puzaju pa da hodaju onda su počeli da lete i tako se vinu u nebesa da se nedaju skinuti ... Ali njehov let ima smisla nemoguće im je podkresati krila .... Jebiga načitano kulturno pametno kako se to kaže prosvjetljeno i nadasve ljepo .. Opa pa ja to osjetim miris savršenstva .......... kad ono bezveze copy paste ništa njihovo sve načitano sve ponovljeno ........ bljak bljak bljak .... Trzam se ja i nako sad zaključak ::: Ma nema zaključka ::: Kolac je kolac vrljika je vrljika beton je beton ... Međutim kad se to izmješa tada dobijate nove civilizacije koje su jako zanimljive ....... Zanimljive su jer imaju moć da te nasmiju do suza ... Suza koje kad ti idu niz lice ti jecaš od smjeha koji traje nekoliko sekundi pa onda plačeš ... Plačeš i kažeš jebem te civilizacijo kad nemožeš stvorit savršenstvo već uvjek zabrljaš ... Zabrljao ona na čudan način taj način je utjelovljen čovjekom koji izigraje boga ... Šta je čovječiji bog koje su njegove moći ..... Samo jedna :: kad ošine kurcom u čelo ostaješ zaista poseban... ostaješ svaršen čovjek .. Ostaješ primjer kako je sve moguće u božijoj bašti .... Za kraj :: ŽIVIO PEKMEZ za kajmak je kasno .........

28.01.2011.

Zašto nemogu vidjeti ono šta je ispred mene

Zašto je život takav u kome stalno nailazim na jako opasna velika vrata neprobojna nemoguća za prolaz a još gore nemaju one male ključanice kroz koju bi provirio kao mali radoznali dječak da vidim šta je to s druge strane .

I onda nako kao mali bespomoćni dječak sjedim i plačem ispred tih ogromnih vrata.

Toliko sam željan da ih otvorim a opeta toliko sam preplašen šta je iza njih.

Zapitam se zaista šta je iza tih vrata možda je nešto bolje nego što je sve iza mene možda je to novo putovanje  u bolje vrijeme ili neki test koji me svaki puta iznevjeri jer nisam dostojan ga ispunit.

Pokušajem da ispružim ruku a sa svih strana prilaze mi brave koje ih sve više i više zatvaraju do mjere kada su nemoguća za otvoriti.

Začuđujuće je to koliko čovjek u tome trenutku ma koliko se osjećao bespomoćno dobije snagu.Snagu koja nema mjerne jedinice sile već samo se mjeri količinom adrenalina koji je produkt straha i onoga šta je iza mene .

Iza mene su ključevi krvavi i bjesni  milioni ključeva a smo ih jedan otvara samo jedan je pravi za ono iza vrata.Nema izlaza nema prozora samo krikovi iza mene i vrata ispred mene.U tome momentu neopisivo je kako možeš da najdeš od million ključeva onaj pravi a još više izgubiš pitanje šta je iza vrata jer te goni nešto gore što nemože da bude isto iza vrata.

Tješim se i u jecajima od prve pronalazim ključanicu još preciznije gađam i okrećem.

Otvaram i onda jednostavno blokira mi se sve.

Onda se opet zapitam dali je to zaista što sam želio dali je to onaj korak koji mi je bio potreban da se napravi.

Jednostavno zaboravljam sve iza sebe jer ostaje iza vrata sa sobom samo nosim jedno a to je pitanje : Zašto nemogu vidjeti ono što je ispred mene.

Pravim nove ključeve pune krvi radim iste greške  a nova vrata su mi sve bliže i bliže.

Dali je zaista ovo novo putovanje puno raskrižija i razdjela ili je opeta neki ludi zadatak koji sigurno nemogu ispuniti.

Padam u rupu svega i nemogu više da podnesem jednostavno raspadam se u djeliće.

Sažaljevam se svaki puta kada zatvorim oči jednostavno osjetim da mi nema pomoći.

Nema pomoći a ključeva kamara oko mene dok gledam u daljini kako se približavam novim vratima.

Opeta ću biti ispred ogromnih vrata opeta ću imati milione ključeva i opeta će me goniti onaj opasni adrenalin da najdem pravi ključ kojim ću otvoriti ta vrata iza kojih je opeta novo putovanje koje neznam možel biti gore od ovoga sada.

Svaki ključ je moja jedna greška koju učinim tokom svoga putovanja prema novim vratima. Samo je jedan ključ koji ih otvara onaj koji je najbistrije i najbolje djelo moje koje sam učinio prema nekome.

Zar sam toliko loš čovjek da moram tražit pravi ključ među milionima krvavih zar je tako težak put da moram radit tolike greške da bi došao do jednih novih vrata.

Zar mi je potrebno samo jedno djelo da uradim pa onda uz krikove i adrnalin u svome tjelu tražim samo jedan dobar ključ.

Zar nebi mogao učiniti više dobrote da mi je lakše ali dali bi stigao do novih vrata toga se bojim. Ako nedođem do novih vrata znači da sam gotov da više neću postojati da neću vidjeti šta je iza tih vrata koja su kraj svega ili možda početak boljega.

Vrata su moje godine svake godine otvaram nova svake godine počinje sve iznova sa jednim pitanjem : Zašto nemogu vidjeti ono šta je ispred mene.

Sa sobom nosim posljedice urezane u srcu mome koje je svakim vratima sve slabije i slabije svako loše djelo me uništaje ali s njime mogu dalje svako dobro djelo me ohrabruje ali me unazađuje u koracima jer zaostajem.

Gdje je balans svega dobra i lošega.

Dali zaista trebam činiti dobro i imati predivan ključ s kojim nikada neću doći do vrata  ili biti loš toliko da ću vući sa sobom breme krvavih ključeva u kome je samo jedan zalutao o kome mi ovisi prolaz kroz vrata.

Doće trenutak kada nemogu naći pravi ključ pa ću propasti i nestati.

Zaista ovo sam napisao kao bi pokušao reći samo nekoliko stvari u ovoj priči :

Surova realnost nas goni da budemo loši ljudi jer idemo dalje uništavamo druge

Surova realnost nas ubija ako smo dobri ljudi jer će nas uništiti oni gori.

Kompromis nepostoji i jako ga mrzim jer se zloupotrebljava i prikazuje kao svjetlost koja se odsijava od suza i krvi a danas na njemu svi postojimo i živimo.

Živimo kao zadovoljni i nezadovoljni kao nenapaćeni i napaćeni kao bogati i siromašni koristimo energiju na kojoj je svaka kap kompromisom dobijena za kap krvi.

Jedemo hranu koju plaćamo kompromisom za litar našeg znoja a mogli bi je imati za kap znoja.

Neželim da budemo loši ljudi ali preživjeti moramo zar ne ?

Kada se najde optimalna sredina bez kompromisa onda će i ova priča biti bespotrebna.

A dotle dok god se kroji na kompromisu koji se zloupotrebljava  ova priča nosi samo jedno pitanje bez odgovora : Zašto nemogu vidjeti ono šta je ispred mene.

 

 

 

 

22.01.2011.

Potrebno je pokušati jer uvjeka su dva ishoda uspjeh ili promašaj

 Kako pomoći i kako promovisati a da nebude u očima drugih kao vid iskorištenosti ili eksplatacije nekoga u svrhu nečega tj. Nekih ciljeva.

Prisustovao sam jednome vako formalnom sastanku jedne stranke u kojoj eto i ja imam jednu  veliku čast da progovorim svojim riječima i pokušam da se usaglasim s nekim stajalištima i predlozima koji su se odvijali tokom razgovora.

Iz jednostavnoga razloga osjetio sam potrebu da pokušam da razradim jednu tematiku koja je nažalost danas čista surova realnost našega društva a to je siromaštvo o kome se toliko priča a jako se malo djeluje u smislu pokušaja prevencije ili barem nekoga razumnoga smanjenja na područiju kome ja pripadam.

Glavni faktor siromaštva je naravno nezaposlenost koja je produkt lošega ekonomskoga stanja u našem društvu koje nije razvijeno ili je upodpunosti u fazi stagnacije.

Preventivne mjere su nemoguće za primjenu bez financiskih sredstava i to mi je jasno koliko mi je i jasno da se ljudi pozabavili samo sobom jer su dovedeni u takovu situaciju da jednostavno hodaju a pričaju sami sa sobom.

Meni je nemoguće opisati sve na ovome blogu bilo bi jako dugo za čitanje i teško za svatanje jer nemoguće mi je povezati sve stvari i nekako ih prilagoditi vama da ih svatite ali sam siguran da svatate pojam siromaštva jer vidite ga okolo sebe  a većina nas je dio toga pa i ja sam.

Ako nemaš dovoljno novaca za normalan život već si u kategoriji ugroženih a ujedno i kategoriji jako nadrkanih ljudi koji traže neki ispušni ventil.

I tako na tome sastanku  smo zajedničkim riječima pokušali svesti cjelokupnu priču na jedan mali plan koji bi probali realizovati.

Dio sredstava koji je namjenjen za promociju stranke i na dio u kome se rade aktivnosti obilježavanja mase nekih datuma i izleta pokušat ćemo svesti na neki razuman minimum.

Ušteda sredstava nije velika ali je dovoljna za početak jedne ovako humane planske realizacije .

Pokušat ćemo u suradnji sa centrom za socijalni rad odabrati nekoliko obitelji koje su najugroženije mada ima ih jako puno ali jednostavno odnekle treba pčeti.

Pokušali bi znači u suradnji sa centrom za socijalni rad napraviti jedan registar  obitelji koji bi nam omogućijo jedan uvid u trenutno stanje u kome bi u skladu sa svojim mogućnostima i aktivnostima upodpunili nedostatke tj. Omogućili neke potrebne stvari za osnovnu egzistenciju .

Pokušat ćemo da razradimo plan u kome bi probali kontaktirati sa nekim trgovinskim centrima za pomoć u hrani i osnovnim higijenskim potrebštinama također uljučiti medije kako pisane tako i elektronske .

Pokušati što je više moguće prikupiti sredstava ne novčanih nego jednostavno onih koji su potrebni za preživljavanje  za početak razrade plana i naravno sve to treba dobro pomno isplanirati od početka do same implementacije projekta.

I nakraju ono što me muči kao čovjeka jeste pitanje reklame koje se odma postavi.

Zaista dali je potrebno o tome pričati mislim da je nepotrebno raspravljati ko pomaže ljudima u nevolji ipak svi smo mi ljudi.

I koliko god ljudi mislili da je to reklama neka i oni sami daju svoj jedinstven doprinos neka sve stranke daju svoj doprinos tako što bi se formirao jedan zajednički fond za takove probleme ali ne to nije moguće kada nismo svi isti i nerazmišljamo isto.

Što se tiče reklame mi je već uveliko planiramo i ostvarit ćemo je u skoro vrijeme jednostavnim šetomjesečnim izvještajima u vidu pisanoga medija i elektronske objave .

Šta smo uradi šta planiramo šta nismo uspjeli radi čega nismo uspjeli samokritikovat se primate kritike od običnih ljudi i učiti na greškama jednostavno mesmjemo sebi dati zapravo das mo uvjeka u pravu kada vidimo da nismo.

Osjetio sam potrebu da bi bilo potrebno obavještavati naše društvo o aktivnostima u kojima bi se mogli svi uključiti ne novčano  ali jednostavnom pojavom na edukativnim skupovima na kojima bi pokušali kroz neke radionice poboljšati našu svjest i podizanje svjesti o trenutnome stanju za koje smo svi krivi jer se prepuštamo tome.

Pokušati prikupiti što više maldih ljudi s idejama koje mogu da razrade i sami ostvare male ideje koje se akomulacijom pretvaraju u velika djela .

Nemožemo postati giganti solidarnosti ali možemo postati junaci jedne priče jedne obitelji pa još jedne i tako stvoriti jedan ambijent u kome bi radili zajedno i pomagali zajedno .

Pokušat ćemo razradit tu tematiku do najsitnijih detalja i pokušati je realizovati s ljudima koji mogu pomoći i mladima koji su željni nekoga dešavanja u kome mogu steći edukaciju i razvijat svjest potrebe pomoći ugroženim ljudima.

Naprosto stagniramo i uništajemo se a da ništa nečinimo povodom toga .

Ako pokušaj uspije   biti će to predivan osjećaj pomoći nekome ako budemo osuđeni na neuspjeh  biti će još jedna dobra ideja u moru mnogih koja će se zaboraviti pod uticajem jačih .

 

 

 

16.01.2011.

Kakvi ćemo biti kada porastemo

Koliko je samo pisano o čovjeku koliko o njegovome životu zašto kako koliko gdje  masa pitanja masa odgovora . I tako u svoj toj strci zbrci dolaze razna mišljenja definicije a zapravo sve se svede na jednostavno pitanje koliko smo zaista slični ili različiti.

Mi ljudi smo kako kažu najsuperiornija bića naše zemlje posjedujemo znanje vještinu i jako dobre sposobnosti preživljavanja a opeta većina nas neuspije da dočeka ni početak života a kamoli njegov istinski savršen biološki kraj.

I tako počinje naš život prvim  udahom zraka postajemo jedna kap u moru ostalih postajemo ljudsko biće koje je spremno za početak svojega puta koji se zove život.

I naravno sve ukazuje a i istina je da kako odrastamo u okruženju takvi se i oblikujemo tj. Uticaj sredine stvara naš profil osobe.

I još je jasnije da se od malena učimo da hodamo da plazimo jezik smijemo i plačemo i koliko god bili maleni već pokušajemo kroz plač da ostvarujemo svoje potrebe kako za hranom tako i za nekim stvarima koje nisu nam poznate ali su nam date da ih koristimo.

I tada počinje naše istinsko stvaranje tada počinje naše ljudsko oblikovanje i kako budemo upijali takvi ćemo i postati i to je upodpunosti jasno.

Taj period čovječijega života kada je malo bespomoćno dijete je najbitniji da se formira prava osoba onakva kakvu treba drušvo obitelj sistem jer ostalo nepostoji u tome vremenu.

Veliki uspon nauke nam je doneo i gene koje imamo u sebi koje povlačimo od dalekih predaka s obadvije roditeljske strane i naravno ta sredina u kojoj odrastamo i geni su jedna kombinacija iz koje ćemo izrasti kao dobro isprofilisana osoba koja će biti prihvaćena ili odbacivana u društvu koje opeta i samo po sebi nije ništa drugo nego okvir koji su stvorili određeni ljudi s nizom pravila u kojima se moramo ponašati u skladu s istima.

Koliko su ta pravila dobra i odgoj društva dokaz je našega zadovoljstva u životu koje opeta nije samo omeđeno društvenim uticajem nego nizom događaja ili ti pravila.

Tako će neki postati uzorni građani intelektualci pametniji od ostalih koji će u svojim vizijama imati novo društvo novi poredak koji bi trebao biti bolji od onoga u kome žive naće znači neke manjkavosti unutar društva ali unutar obitelji nemogu da menjaju puno jer su već sve proživjeli.

Mogu mjenjati unutar svoje nove obitelji utičući na svoju djecu koja opeta povlače one gene .Postaće neki i zatučeni ako se tako može reći sa manjkom prosvjetljenosti a ne nivom inteligencije opeta odražaj sredine.

Postaće neki i ovakvi onakvi različiti svakakvi što je opeta uticaj sredine i onih gena.Sve u svemu postat ćemo Ljudi kao i savtko drugi prihvaćeni odbačeni od one većine koja nije u našem svejtu.

 Ali to nesprečava nas da živimo jedni s drugima ali nas sprečava kada dođe do različitih mišljenja tada idemo jatima svojim ali takav je život jedan veliki geto svega i svačega u kome je jedini balans nešto novo nešto dugačije što pobija staro i već isfurano :::


Stariji postovi

Stelatos
<< 06/2012 >>
nedponutosricetpetsub
0102
03040506070809
10111213141516
17181920212223
24252627282930

Sjene maloga uma

Zatupljenost maloga uma
Ako želim da se ograničim kako mentalno tako i geogafski tada ću da se izjasnim kao netko tko je ograničn na malome prostoru male zemlje velikoga prostranstva ali ako se izjasnim da sam onaj koji je doživljava cjelu svojom tada stvaram putovanja kroz svaki njezin kutak ::: BOSANAC & HERCEGOVAC to sam ja ::::

Da se opeta rodim :::::::::: :(
Da se opet rodim da pokušam svatit zašto ovaj život traži uvjeka patnju i krv zašto se sve oko mene vrti u neki začarani crni krug

Da se opeta rodim da gledam ovaj svjet drugim očima iste boje kakve su sada moje i da ovaj život ima nekoga smisla i razuma a ne uvjeka nekih jebenih nesporazuma

Da se opet rodim da hodam koracima novim da se nikakvih sjena nebojim da nemam tužne snove u kojima nevidim ni nebo ni dugine boje

Da se opet rodim da pjevam pjesme nove da nisu žalosne da pravim one divne opijajuće i slasne sa mnogo stila a ne ovako da me sve ovo pomalo ubija

Da se opeta rodim da mogu iz početka neupoznat ove ljude koje znam svaki od njih je bio na svoj način greška kao i ja sam

Da se opeta rodim u novi život da sve stvorim bolje od ovoga sada jer nisam imao prijatelja istinskih u ovome svome životu nikada

Priča maloga uma
Ispričat ću ti priču o gradovima koje sam pokorio
o svim djelima svojim koja sam u njima stvorio

o planinskim vrhovima i brzim rijekama
koje sam pokorio i ratoborno osvojio

pričat ću ti priču o ožiljcima mnogobrojnim
ožiljcima na rukama licu i stopalima mojim

pričat ću ti kako zamišljam planine plavo nebo i more
poslje tolike teške bitke ove za jedino biće tvoje

postoji samo jedna granica priče ove u kojoj
nikada nesmješ saznati ime moje i spoznati misli ove

Saznaš li odgovor o imenu mome postat ćeš dio mene
breme i ožiljke moje nosit će neiskvarene misli tvoje

Nosit ćeš sva djela moja koja nisu nikada bila tvoja
sve uspjehe moje koje se sastoje od krvi tvoje i misli moje

bit ćeš vječni rob poremećene misli moje
nosit ćeš okove i lance moje u tjelu svome

zato okreni glavu u stranu ako ikada me prepoznaš
da svu ovu moju bol i nedjelo nespoznaš

jer nikada nećeš moći da izdržiš ovu pokoru i bol
ako spoznaš istinu i djelo imena mog .

Bio dječak sada čovjek :::: Bezveze
DJEČAK ::::
Kao mali dječak vjerovao sam u svakakve stvari
da sam naj jači da idem kroz nemoguće
bez briga za opasnosti kojoj sam se izlagao
pun sam bio radosti veselih trenutaka djetinjstva
kratkoga od ono malo vremena koje je prekinila
prva jebena granata realnosti .
još uvjeka zatvorim svoje oči i pokušajem da sjedim
na nebu iznad sviju nas bacam zvjezde kao kamenčiće
po oblacima da nebrinem da budem opeta djete .

ČOVJEK ::
Ali kurac ja sam sada odrastao sazrelio čovjek jadan
nevjerujem u ništa nerazmišljam niočemu .
činim jebenu uslugu i zaradu masnu farmaciji i medicini
drmam se alkoholom i sve što mi padne pod ruku takve prirode
pušim cigarete ni sam neznam broja .
Više nisam ni djete mašte ni borac jednostavo sam onaj klasik
jebeni životvorac .

MOJI FAVORITI

BROJAČ POSJETA
60528

free myspace layouts

cool myspace layouts